Potiskuje li se klasično shvaćanje arhitekture u kojem su gradbeni, tektonički elementi glavni nosi­telji definicije i svrhe prostora? Napušta li se ambicija da se arhitektonski elementi projektiraju tako da sugeriraju višeznačne, ali fiksirane načine korištenja? Jesu li i doživljajna svojstva materijala već postala previše konkretna, pa ih treba u što većoj mjeri poništiti visokom zasićenošću ornamentom ili pak, u krajnosti, krajnjim zasićenjem bjelinom? Da li se u razmišljanju o svrsi prostora funkcija nadomješta scenarijem korištenja ili planom rada?

Prvi zaključak koji se nameće prilikom razmatranja učionice Obrazovnog centra spomen-područja Jase­novac je da tu arhitekture praktički nema. Riječ je o elementarnom prostoru svedenom na apsolutni minimum vrlo pedantno sastavljenih gradbenih sredstava koja ne sadrže nikakva retorička svojstva. Usprkos rudimentarnosti tlocrta, podjele interijer – eksterijer i grijani – negrijani okoliš su ambivalentne i namjerno se ne preklapaju. Prva podjela je definirana odnosom poda, jasno odijeljenog od tla i konzolno istaknute stropne ploče, dok se druga mijenja ovis­no o poziciji velikih rasklopivih staklenih stijena. Unutarnji prostor praktički ne postoji, učionica je niša eksterijera utisnuta u volumen zgrade, a unu­tar glatkoće i protočnosti prizme učionice jedini fokus je asimetrično postavljena bijela ploha za projekcije. Prema njoj su usmjereni u podu ucrtani koncentrični krugovi koji se šire prema vanjskom prostoru. Krugovi sugeriraju amfiteatralni raspored posebno dizajniranih stolica sačinjenih od čeličnih okvira, obloženih crnim poliuretanom. Neformalnija dispozicija stolica naznačena je, također u podu, ucrtanim pravokutnim rasterom (“upute” ucrtane u podu mogu asocirati na Lars von Trierov “Dogville” iz 2003.). Dok se prostor ne koristi, stolice su na crnim konzolama poredane uz unutarnji zid. Svaka stolica opremljena je i džepom s edukativnim materijalom. Prilikom dolaska posjetitelji uzimaju svoju stolicu koju autori projekta nazivaju “stolicom ljudskih prava”, odabiru svoje mjesto u učionici i sudjeluju u edukacijskim programima. Različiti sadržaji i načini edukacije podržani su pomičnim segmentom poda koji, slično propadalištu na kazališnoj sceni, mijenja visinu.